• Imate vijest? Javite nam se na redakcija387@gmail.com




Slikar Hasan Bekanović: “Kvalitet se ne cijeni jer ljudi nisu naučili kako da ga prepoznaju”

Hasan Bekanović (44) slikarstvom se počeo baviti amaterski 1998. godine, a deset godina kasnije je odlučio da postane profesionalni slikar. Tada je upisao slikarstvo na Fakultetu lijepih umjetnosti u Banjoj Luci, što je, kako kaže, bila naivna odluka jer tada je mislio da zna sve o slikarstvu i da mu još samo diploma fali.
Foto: Kladusa.net

„Kasnije sam uvidio da ustvari ne znam ništa i tek onda sam shvatio gdje mi je mjesto i koliko truda treba uložiti. Diploma ne znači ništa, ali je školovanje dalo jedan ozbiljniji pristup slikanju. Naučilo me da trebam raditi“, rekao je u razgovoru za Kladusa.net slikar i nastavnik likovne kulture koji je rođen i živi u velikokladuškom naselju Marjanovac.

Počeli smo s muzikom. Za Hasana kažu da je bio vrstan gitarista u postratno vrijeme. Zanimalo nas je svira li i danas?

Aktivno sviram kod kuće dnevno po sat vremena za svoju dušu. Ne volim da me čuje ni supruga jer sam s vremenom totalno zaboravio svirati.

Kladuški akvarel

Vjerovatno ti je poznato da danas nema niti jednog benda u Velikoj Kladuši, dok ih je nekad bilo i desetak, šta je po tvom mišljenju uzrok tome?

Vjerujem da je to posljedica ekonomske krize koja se odrazila i na umjetnost i na sve vidove kulturnog života. Kada ste zadnji put čuli da je u Kladuši gostovao neki bend? Ekonomska kriza, raseljavanje, ovo što je ostalo okrenulo se preživljavanju i to je to.

Prelazimo na slikarstvo. Primjetio sam da radiš najviše akvarele. Je li ti to najdraža tehnika? Koristiš li i druge?

Mislim da je naišao takav period. Prije otprilike tri godine sam počeo istraživati gdje su granice u akvarelu, a nema ih. Ne znam do kad će to potrajati i kako gdje će završiti. Druge tehnike koristim, ali sam ih zanemario najviše zbog prostora koji je bitan faktor. Slikam u dnevnom boravku, a tehnike poput pastela uglja, akrilika mnogo prljaju…

Kako nastaju tvoje slike, kako se odlučuješ šta ćeš naslikati?

O samom izboru motivu ja ne razmišljam puno. Imam zapošetih nekoliko ciklusa slika sa različitim motivima od porteta, figrurativnog slikarstva, žanr slike, mrtve prirode do pjezaža. U slikarstvu imamo potpunu slobodu od početka 20. stoljeća, likovna kritika danas nije skučena na određene norme i smjerove kojih bi se čovjek morao držati i, što je najvažnije, nisam uslovljen finansijski. Zbog svega toga imam slobodu u izboru motiva.

Slikao si čak i jedan parking sa nepropisno parkiranim automobilima, može li slikarstvo biti i društveno angažovano?

Dobra ideja, ali nije. Interesovala me ta neka trenutna kladuška gradska atmosfera, koja nije blistava, nažalost, i nju sam prikazao u jednom ciklusu. Na tim slikama nema puno ljudi. Inače slikari unesu likove da bi dali neko kretanje i oživjeli sliku. U Kladuši se puno toga ne dešava pa su slike iz ovog ciklusa ponekad i sive, prazne…

This slideshow requires JavaScript.

Imaš li priliku da gdje izlažeš?

Imao sam nekoliko samostalnih izložbi od kojih bi izdvojio Gradsku galeriju u Bihaću, potom Mostar i Banja Luku. Iako su bitne i izložbe u Kladuši ili Cazinu, izdvojio sam ove tri jer je likovna publika kod nas ipak mala.

Primjetio sam da i tvoje, kao i radove niza drugih lokalnih umjetnika na Facebooku. Koliko ti društvene mreže pomažu da promovišeš svoj rad? Može li internet komunikacija nadomjestiti nedostatak fizičkog prostora za izložbe?

Ne može internet to nadomjestiti jer na interenetu se prikazuje digitalna reprodukcija slike, a slika se ne može doživjeti ako nema određeni ambijent i svjetlo koje pružaju vrhunske galerije ili muzeji. Težim da izlažem jer se nakupilo toga dosta, imam spremnih oko 200 akvarela iz 3 ili 4 ciklusa u zadnje dvije godine koje nisam mnogo izlagao. A Facebook je koristan da se pronađu prijatelji slikari, razmjene razmišljanja, okupimo se na koloniji i slično ili se se dogovori izložba.

Pesimizam stupio na scenu

Kad pričamo o kulturi i umjetnosti u Velikoj Kladuši, nezaobilazna je tema zgrada Centra za kulturu koja se, evo, renovira još od 2010. godine. Koliko je kladuška kultura osakaćena tim dugogodišnjim nedostatkom prostora i kako se to odrazilo na kulturnjake i umjetnike u Velikoj Kladuši?

Ponavaljam da je slika boja, a boje nema bez svjetla. Kvalitet svjetla i prostora omogućuju pravi doživljaj slike. Kvalitet izložbenog prostora u Velikoj Kladuši ni prije rata nije bio nešto, a sad ga nema uopće. Stojim iza toga da Kladuši treba galerijski prostor, ali sada nema naznaka da se ide ka tom cilju.

Zašto nema inicijative od samih umjetnika?

Svakako da izostaje zajednički nastup slikara i umjetnika, da li kroz udruženje, da li kroz građansku inicijativu… Ali izgleda da nam je sve preče od nekog zajedničkog cilja. Svako gleda da se eksponira individualno. Imamo najmanje pet akademskih slikara u Velikoj Kladuši, a koliko je tek vrhunskih slikara amatera. Šteta što se ne nađe zajednički jezik pa se ne nastupi zajedno. Možda je i pesimizam stupio na scenu, pomirili smo se s tim da se ne može ništa uraditi i to je to.

Radiš u prosvjeti već dugo godina. Kakvu ulogu danas imaju predmeti muzička i likovna kultura u odgoju i obrazovanju djece i da li je obrazovni program prilagođen novim generacijama, potiče li kreativnost, otkriva li talenat učenika?

Likovna kultura, kao i muzička je do prije 7-8 godina je bila zastupljena sa dva sata sedmično u nastavi. U samoj organizaciji sata posvetite 15-tak minuta na pripremu djece, pregledanje materijala, vođenje evidencije, potom motivaciju za rad i izbor motiva, a samo aktivno slikanje se svodi na maksimalno pola sata. Tako je predviđeno po planu te nastavne jedinice. I na kraju bi se to sve trebalo još vrednovati.

This slideshow requires JavaScript.

Problem je i što naše škole uglavnom nemaju kabinete likovne kulture, rijetko koja škola ima internet i projektor koji su danas neophodni za rad jer su udžbenici siromašni sa ilustracijama, a djeca često i nemaju udžbenika iz ovog predmeta. Nisu štampani nikakavi popratni materijali kako bi djeca lakše upoznala likovne umjetnike, njihova djela i radila njihovu reprodukciju koja je važna za razvoj memorije. Tako da smo sa likovnom kulturom nigdje. Tu se vraćamo na početak razgovora. Zašto nema likovne publike, zašto nema rock benda, zašto nema kulturnog života? Zašto se ne cijeni kvalitet? Zato što ga ljudi ne znaju ni prepoznati. A tu obrazovanje igra ključnu ulogu…

X