• Imate vijest? Javite nam se na redakcija387@gmail.com




Priča o Sirotanoviću

Piše: Adi Keserović za Kladusa.net
kladusa_posterized

U posljednjih nekoliko dana sam vodio čudnu prepisku sa čovjekom, barem meni poznatom po imenu Arnan Sirotanović. Da se razumijemo, Sirotanovića u Kladuši nema i odmah sam ga na to upozorio, ali on mi je samo odgovorio da smatra da sam dovoljno pametan i da ću već nekad razumjeti njegove motive, očito skrivene negdje u imenu.

Nisam zaludo htio trošiti svoje vrijeme na isprazne razgovore pa sam postavio jednostavno pitanje: “Šta to, Sirotanoviću, želiš od mene i otkud ti interesovanje za mene?” Upozoravam ga da sam ja obični student sa trenutnim mjestom prebivališta van Kladuše i da ja tu i ne vidim način kako bih mu mogao biti od pomoći. Na te riječi Sirotanović mi pomenu, kako je bio u Kladuši prije jedno 2-3 godine i sreo se sa mnom u jednom lokalu gdje sam zarađivao svoj srednjoškolski džeparac te da smo onako kratko popričali gdje je on navodno naglasio neku svoju tužnu priču. Opet da budem iskren, sa mnogo ljudi sam “za šankom” dijelio i tugu i radost. Neke priče ostaju upečatljive, neke ne, neke tužne i sjetne oči, isto tako i radosne, ostaju duboko u sjećanju, neke ne, premda ove prve imaju jači trag. Nadalje Sirotanović naglašava da nije uopšte bitno da li se sjećam ili ne, jer me ima u planu na nju podjsetiti, a da bi moj jedini zadatak bio da tu istu priču prenesem ostalim ljudima, uokvirim u neki zanimljiv tekst i evo nas tu gdje jesmo.

Njegov prijeratni, a ni ratni put ne odstupaju daleko od Kladuške zbilje, prije rata rad u Agrokomercu, inerciono uz rat iz teritorijalne odbrane u jednu od jedinica APZB-a nakon čega je uslijedio odlazak u Ameriku. Pišem onako kako mi je napisano, očito da tu Sirotanović i nije vidio neku potrebu da ulazi u tu polemiku, kaže da ga to iskreno i ne zanima, da je davno sa sobom sve te tegobe razriješio da se tu nema šta za reći. Slijedi priča da su mu otac i majka, ali i mlađi brat ostali u Bosni dok je on otišao tamo samo sa jednom kesom stvari. U tom trenutku sam već htio prekinuti našu čudnu prepisku uz riječi da takvih slučajeva u Kladuši ima “mali milion”, te da ih i sam u porodici imam, ne vidim tu ništa čudno, vrijedno pisanja, ali hajd’ ima čovjek potrebu da mi nešto kaže, ne moram ja to nikad ni “uokviriti” mislim sam u sebi. Međutim…

Ostatak njegovog teksta prenosim u cjelosti:

“Moj otac je bio vojno lice u JNA, pa smo se selili Zadar, Pula, Beograd, Sarajevo. Sva četiri grada u 15 godina, moj Keseroviću. Ali uvijek sam, vjerovao ti meni ili ne, osjećao samo jednu strahovitu pripadnost jednom gradu, a to je Kladuša. Još od djetinjstva je tako. Rođen sam negdje oko Malog Lošinja. Sigurno se to pitaš kako to mislim “oko”? Eh pa lako, rođen sam na trajektu prilikom putovanja iz Zadra ka Puli, zvanično u rodovnici piše Pula, ali ja eto volim reći da sam rođen oko Malog Lošinja. Otac nas je dobio veoma kasno, starijeg brata, mene, pa mlađeg brata. Ja sam onaj srednji u familiji koji po pričama najviše ispašta, nit je onaj “prvi”, a niti ona najmlađa maza. Međutim to nije tako, barem ja to tako nisam osjećao. Hvala Majci na tome, vjeruj mi da zaslužuje veliko “M” kad joj već ne pišem ime. Onoliko koliko smo tad mogli smo dolazili kući u Kladušu, a pošto je moj otac bio jedini primjerak svoje loze, nisam baš imao razvijene osjećaje za porodicu, ali sam se zato vezao za djedovinu. Otac nas je učio da je to veoma važno, ispostavit će se možda i previše. Da ti malo ubrzam traku, pritisnuo sam “>>” onako kao na kasetofonima, valjda razumiješ. Otac odlazi u penziju, prodajemo stan u Sarajevu, koji je otac dobio kao vojno lice i vraćamo se u Kladušu, niko sretniji od mene. Par godina idile, završavam srednju školu u Kladuši, i po automatizmu dobijam posao u Agrokomercu. I još malo godina idile i kreću sve kladuške nesreće i nevolje. Počinje rat, otac odmah nudi svoje usluge iskusnog vojnog lica, a ni ja ni braća nismo više golobradi, pa se i mi “nudimo”. Nele Karajlić u jednoj svojoj pjesmi, nastaloj u postratnom begoradskom Pušenju, kaže da je “babo govorio mirno, kao pravi hadžija, mora se djeco branit’ Bosna, naša jedina. Zagleda se tad u brata brat, nema sumnje počinje rat.” Nerado ja kažem da je Nele u nečemu pogodio bit, posebno poslije rata, ali ovdje moram priznati da jeste. Bilo čiji ratni put je zanimljiv, pa tako i moj, ali – sve u svemu –  rat se završio kako jeste a ja se završio kako jesam. U Americi. A i porodica mi se završila kako jeste, stariji brat je poginuo, mlađi brat, otac i majka su ostali u BiH, gdje su se nakon izbjegličkog kampa vratili na nekada bih rekao naše, a sada to kažem njihovo ognjište. Možda sam i previše surovo i tek tako rekao da mi je stariji brat poginuo, ali ja njemu počast odajem na sebi svojstven način i to neka ostane među nama dvojicom, a i mora jer mezarja nema. Jedan je od “nestalih”, pa ne mogu tu počast učiniti kao i sav ostali svijet posjetom mezaru.

Rat, život, uzmi kako hoćeš me doveo u New York. Glamurozno, zar ne? Međutim izbjeglici koja ne zna riječi engleskog i koja potiče iz veoma male sredine nenaviknute na gužve, New York je sve osim glamurozan, vjeruj mi. Nisam se tu pronašao, pa me život odnio u Boise, veoma lijepo i mirno mjestašce, taman po mjeri čovjeka poput mene. Riješio sam neka osnovna životna pitanja, počeo sam pričati engleski veoma dobro, sa snažnim krajiškim slavenskim naglaskom, ne toliko koliko nisam mogao pobjeći od njega, nego toliko koliko ne želim pobjeći od njega, dio je mog identiteta, možda me ti shvataš vjerovatno se tako osjećaš u tom Sarajevu, ukoliko je sve ostalo po planu, jer si mi rekao da želiš tamo studirati. Dok otvoriš usta, znaju ko si, šta si, odakle si, a opet onoliko koliko sam tebe uspio “prostudirati” vjerujem da ti to imponuje. Nadam se da ti se sviđa igra riječi, ti studiraš, a ja te prostudirao.

Što bi se kod nas reklo, počelo je kapati, a sa prvim ozbiljnim kapanjima i prve ozbiljne misli o povratku u rodnu grudu (kaže čovjek rođen na trajektu). Nisu ti mene zanimali ni Pula, ni Zadar, ni Sarajevo, a najmanje Beograd (ovo “najmanje” mi ostaju kao ratne posljedice). U svom tom nastojanju i mislima konstatno usmjerenim ka posjeti, nikad nisam uspio naći neku “Snježanu” kojoj bih mogao pjevati, da je “hladno, da me ugrije”, pa tako sve do dan danas. No to je sada manje bitno. 21.8.2004. sam kupio kartu, a nakon devet dana i poletio. Brata sam zadužio da dođe po mene na zagrebački aerodrom. Tog lijepog ljetnog dana sam doživio tri možda i najljepša zagrljaja u svom životu, prvi mi je uputio moj brat, suze su krenule same od sebe. Krenuli smo kući, uzbuđenje ti opisati ne mogu, ali mogu ono što je učinilo da to isto uzbuđenje “splahne”, čim se malko od Karlovca, pomjerite prema nama, slobodno ste mogli reći, moram citirati ovog puta, jednu mostarsku grupu, “na fasadi osjećam još da se čuje barut”, preružne scene. Buraz mi pokazuje mjesta gdje su bili izbjeglički kampovi, tu i tamo se naiđe na poneki grafit “Živio babo”, nasmijemo se samo onako kako se čovjek može nasmijati na neka prošla turobna vremena. Opet će se ispostaviti da su to samo za mene prošla turobna vremena. Mislim, današnje prilike to najbolje ukazuju. Stižemo kući, doživljavam ta dva preostala najljepša zagrljaja, jedan od oca, a ipak onaj najposebniji od Majke. Pričamo, plačemo, plačemo, pričamo. To je sažetak mog prvog dana. Meni se sve učinilo isto, Kladuša je nakon rata malo stala na noge, podjele su bile malko prisutne, ali nebitne, svi smo opet svoji Kladuš(č)ani. Idem s prijateljima na kafu, pričamo o normalnim temama. Nisam se ja nešto pretjerano ni uplitao u politička pitanja, jednostavno sam shvatio, da je to od mene – i doslovno i preneseno – “miljama daleko”, i tako se nisam uspio zamjeriti nikom.

Otac me dočekao, te je 2.9. te iste godine, negdje oko pola 6 ujutro, odlučio da krene na jedan put bez nas, vjerovatno u znanju da ćemo se kroz neko vrijeme ponovo sresti. U isto vrijeme sam bio tužan zbog očevog odlaska, ali mi je bilo drago što sam lično bio tu da ga mogu otpratiti i pozdraviti. Na oproštaj je došlo mnogo ljudi, koje da su drugačije okolnosti nikad ne bih vidio, bilo mi je drago zbog toga uz obaveznu konstataciju da se ljudi danas sreću samo po dženazama. Ispoštovali smo običaje, sve se kroz 3 dana stišalo, a Majka me zadužila, vjerovatno zbog novonastalih okolnosti, da kad ona odluči krenuti na put, da obavezno budem tu. Obećao sam. Krenuo sam nazad u Ameriku kroz nekih dvadesetak dana, uz veliku sjetu i tugu. Znaš onu “uvijek pola mene tu ostane, gdje god da krenem to ponesem”.

Život u Americi ide ustaljenim tokom, pomalo sam napredovao u firmi koja pruža telekomunikacijske usluge, “pos'o je dobar”, ali vjeruj mi da para nije laka, ovo ti sad piše jedna ljenčina iz mene kojoj je skoro svaki korak težak. Gledam neke zemljake ne idu u u posjetu, ne pitam ih, vjerovatno im je teško, ne mogu, ne žele, ali ne željevši im se zamjeriti nisam upitao, ali svejedno ih dalje nisam razumio. Ali i ja sam priznajem u svom tom neshvatanju zaglibio, neke odmore, koje sam proveo na nekim američkim ljetovalištima, trebao sam provesti u Kladuši. Ali eto silom prilika nisam, nudim to kao najgluplji i najbanalniji izgovor.

Brat mi, simbolično,02.9. sad već 2009. godine javlja da Majka uveliko pakuje kofere. A i ja učinim isto i krenem kući. Ovog puta me ne dočekuje brat na aerodromu, nego jedan prijatelj, odavno smo mi samo poznanici, ali nek’ bude prijatelj. Održavam obećanje dato Majci, i opet sad nekako klasično provodim te Kladuške dane, još uvijek sa snažnim osjećajem pripadnosti. Idem nazad, ovaj put malo lakše nego prvi put, ali lakše s tim da još uvijek “tu pola mene ostaje”.

Život u Americi se ustabilio ponovo, s tim da sam bio u nekoj letargičnoj, pa moglo bi se reći “polu-potrazi” za nekom svojom Snježanom jer me i za to Majka zadužila.

U tome me prekida brat jednim neugodnim pozivom, u kojem zahtijeva da sva zemlja pripadne njemu. Ovim putem ću ti priznati, a ti, ukoliko smatraš da je bitno ovo stavi u okvir, a ako ne, izbaci, da me nije pogodilo to što je on tražio, nego neka sila kojom je on to tražio. Odnosi su zahladili, tu i tamo se čujemo, ali znaš kako se kaže nije to to.

Vremena su prošla, i ja opet odlučim da posjetim tu rodnu grudu, zaželio se. Ovaj put na aerodromu uzimam rent-a-car, a i odsjedam u nekom privatnom smještaju, da ne smetam bratu na njegovoj svojini. Kontaktiram neke prijatelje idemo na kafu i tu se opet ispotavlja da su oni samo poznanici. Ostatak svog “odmora” provodim lutajući po Kladuši sam, gdje sam sreo tebe u jedan kasni sat, gdje je svaki od nas ponudio svoje viđenje životnih prilika. Moram priznati da si me iznenadio što si htio slušati, iako me možda nisi ni slušao, ali eto ja sam htio vjerovati da si slušao i što se mene tiče jesi, jer sam vidio tugu u tvojim očima nakon ispričanog.

Poslije tog razgovora gdje sam jednom poptunom strancu rekao sve što mislim, konačno sam posložio stvari u glavi. Sad se možda sjećaš, Keseroviću, ali sam ti polupijan rekao, da eto nakon svega, nemam oca, nemam majke, nemam dom, a brata sve manje. Nemam Snježe, a vjeruj mi i Kladuše sve manje. Ne osjećam ja više tu pripadnost, pa se pitam da li se promijenila Kladuša, ja ili je jednostavno umrla sa mojim roditeljima?!

Nakon tih riječi, odlučio sam skratiti svoj boravak u Kladuši, te odmah narednog jutra krenuti nazad. Taj posljednji odlazak mi je bio najbolniji, jer znaš, više pola mene tu ne ostaje, sve ide sa mnom, a sad što sam stariji nemam više gdje tu polu ostavljati. Jednostavno osjećam da nigdje ne pripadam….”

Nakon pročitanog bio sam odlučan potražiti bilo šta vezano za nekog Arnana Sirotanovića, kao prava mahaluša, da iskopam ko je šta je, pa da to nekom prepričam onako u pravom identitetu. Prvo su me misli vukle na jugoslavenskog heroja Aliju Sirotanovića, ali nije mi se to uklapalo, te sam nakon određenog istraživanja pronašao da ime Arnan znači, sretan, sreća. Pa sad sami povežite vezu između nekog Sretnog Sirotanovića, i čemu je bliži. Ja ipak mislim da je životno bliži prezimenu.

Za kraj, pored riječi gdje mi je napisao da budem lijepo pozdravljen, ponovio mi je pitanje na koje mu nisam mogao dati odgovor, “Da li se promijenila Kladuša, ja ili je jednostavno umrla sa mojim roditeljima?!”, malo je jedno mišljenje za potpun odgovor…

X