• Imate vijest? Javite nam se na redakcija387@gmail.com




Neki drugi ja

Piše Ademir Keserović za Kladusa.net
velika-kladusa

Već nekoliko godina unazad imao sam strašno velike šupljine u sjećanju, čije uzroke dugo nisam uspijevao saznati, a čije posljedice sam itekako osjećao. Kao i svaki alfa mužjak sa Balkana, odlagao sam odlazak doktoru, naravno iz straha. A strah se na Balkanu ne pokazuje, jer znači slabost, pa je jednostavno rješenje svu tu priču duboko zakopati u sebi i pustiti da tinja. A ja sam zatrpavajući tu priču, valjajući je u snijegu svojih misli, izgradio predivnog Snješka. Predivnog samo fizički, vuneni šal ima, mrkvu mjesto nosa, dugmad mjesto očiju, a i užasnu ledinu na mjestu srca. Neka vas ne zavara napravljeni i ucrtani lažni osmijeh, ucrtala ga je ona dobra strana mene. On radi ono što ja želim, a ne smijem, sluša ono što želim ali se sramim, ispunjava svaki moj užitak koji je dobrano ispunjen krivnjom.

U stalnoj smo prepirci nas dvojica, ne poštuje ustaljene norme ponašanja, uz jedno jednostavno objašnjenje, a ono glasi “Ko ih jebe!?”. Dugo, dugo sam se borio s njim, da mi dopusti da barem iz jednog kutka svog uma gledam ono što on radi, jer mi je dosadilo da mi neko prepričava neki događaj vezan s mojom pojavom, mojim društvom, a da ja nemam pojma šta se desilo. I uspjeli smo se dogovoriti uz uslov, da šta god on radi, ja ne smijem uticati, čak niti jednim pokretom malog prsta na ruci. Volio bih da nikad na to nisam pristao, ali htjeli mi to priznati ili ne, nagoni i ono unutra je jače od nas. Bezbroj puta jače. I eto bliži se taj momenat kad će on preuzeti olovku, a ja ću se smjestiti na svoju stolicu za ljuljanje smještenu negdje oko cerebelluma. Još za kraj bih volio dodati da bih veoma rado volio istražiti i ostale dijelove mozga, ali kako on to kaže da mi je jednostavno mjesto pozada.


Pozada, nego šta. Neću pokušati ni pročitati ovo što je lošiji Ademir napisao, jer ko ga bolje zna nego ja. Gledam sve njegove gluposti, laži i borbe, i gdje ga je to dovelo?! Nigdje. Pravo pitanje je gdje ću ga ja odvesti. A ja mu nudim sva prostranstva ovog svijeta, nema čak ni nebo kao granicu, jer davno je jedan čovjek rekao da su granice kao i strahovi, često samo iluzija. A ja mu nudim mogućnost da sve njegove iluzije postanu stvarnost. Pošto ja odsad vodim glavnu riječ, nećemo nastaviti priču o nekom drugom ja. Dok Ademir spava, ja osluškujem, kad ustane ujutro i priprema kafu, ja pričam sa svim zvukovima okolo. Većinom su to informacije bez pretjerane važnosti, no u zadnje vrijeme čujem nešto prelijepo, svakim danom taj krhi ženski glas postaje sve snažniji i čišći i do jučer je govorio samo jedno: “Dođi sine!”.

Jučer nakon što mi je dosadilo slušati glas američkih komentatora, Ademira sam odlučio poslati u san, da se konačno i ja malo aktiviram. A glas mi se odlučio obratiti kao nikad do sad. “Što te nema, sine?”. Rekao sam joj: “Mama, ne razumijem što mi se ovako javljaš, dolazim uskoro, nazovi me ujutro, malko me ovaj razgovor i plaši”.- Zar je moguće da mi i mama ima nekog sebe koji osluškuje noćima- “Kako da te nazovem, nemam ti ja telefona, ne treba mi, javljam ti se ovako, a i nemaš zašto da se plašiš, odrastao si uz mene.” Sad se ja prepuštam u ulogu lošijeg Ademira i prihvatam igru, i u njegovom glupom stilu joj govorim “OK. Šta ima ‘vako još?”. Kao da nikako nije ni čula šta sam rekao, odgovor joj je bio sljedeći: “Vrijeme je da ja malo pričam a ti da šutiš, za kraj ćeš dobiti jednostavno pitanje, na koje očekujem jednostavan odgovor, a dotad radi ono najbolje što znaš, slušaj!” Razmišljam u sebi, da je sad kasno da sam već prihvatio igru, pa ću slušati, ionako nemam ništa pametnije za raditi, tri ujutro je.

“Još od 2013-te nisam ništa nikom pričala, ništa nikom napisala, poručila. Tad sam se zadnji put pred nekim razgolitila. Zima je bila, ja dobro obučena, a Zako je uspio tek toliko da moj snažno stegnuti šal, onako olabavi i malko ga razveze. Ali sine evo, nakon toliko vremena ponovo mi se javila potreba da pričam.

Imam ti ja svojih godina, kažu da sam prvi put spomenuta 1280. godine. To mi ni približno nije godina rođenja, ali ako se baš mora nek to bude neka zvanična. Mnogo ti ja šutim koliko me spominju. Mnogo ti ja šutim koliko mi o glavi rade. Znaš, šutala sam kad su moj krvotok, moje žile sužavali, mijenjali, preusmjeravali. Riječi nisam rekla kad su mi iz tog istog krvotoka vadili moje leukocite. Vi te leukocite nazivate ribama, a za iste te žile opet imate neka čudna imena poput Glina, Kladušnica, Šumatnica i kako god već. Ali koja to majka, ne bi svom djetetu dala leukocit, ukoliko je on njemu potreban da preživi. Riječi ne kažem kad iz mojih vitalnih organa vadite krompir, luk, kad me zarazujete raznim virusima pa tjerate da iz njih rastu kukuruz, pšenica, i šta ja znam šta sve još. Ali za svaki vitalni organ koji oštetite, ja iz ljubavi prema vama pravim novi. Koja to majka ne bi to uradila da može, ukoliko zna da im je to sve potrebno da joj djeca prežive. Znaš, riječi ne kažem kad prčkate po mojim plućnim alveolama pa skidate kesten, orahe, jabuke, šljive, i ja se opet obnovim i ponudim ti mogućnost da mi opet prčkaš po tim alveolama u isto vrijeme dogodine. Koja to majka ne bi uradila kad bi mogla?!

Na još ti mnogo stvari sine ja šutim i šutat ću. Ne zato što ništa ne mogu učiniti po tom pitanju, već što ne želim.

Ali sine na nešto ti šutati ne mogu. Fališ mi! Možda ne znaš, ali su mi Bihać i Zagreb starija braća, a sarajevske ulice moje starije sestre. Ima njih još mnogo, neki su mlađi neki stariji, ali svi smo dio velike familije. I tako si ti otišao u posjetu, ali si se mnogo zadržao sine, sramota me. Ne radi to majci.

Nikad do sad to nisi znao, ali sada znaj, da već u Bihaću osjetim tvoje prisustvo i odmah pometem avliju i otvorim kapiju, i to na obje strane, jer ne znam odakle stižeš. Znaj da ti nisi poseban, radim to za sve svoje sinove i kćerke.

Kao i svaki roditelj, tako i ja neprestano osjećam da mi ne vraćate onako kako ja to zaslužujem. Prije svega vi u daljini me slabo obilazite, nema veze što znate da će me biti i poslije vas. A u konačnici ovi što su ovdje, vidim sve njihove mane, i znaš šta me najviše ljuti? To što čine zlo jedni prema drugima, pod krinkom čineći dobra meni. Smiješno! Razumiješ li koliko su jadni šireći mržnju jedni prema drugima, a na koncu konca imaju isti cilj, a to je razvoj mene. Kao što me imalo prije 1280-te, tako sam se i razvila davno prije 2016-te.

I polako ali sigurno dolazimo do mog pitanja sa početka. Kad mi stižeš, sine? Moram znati, da naložim malo bolju vatru, a i da ti pripremim najdraža jela. I ti, a i ja znamo da ti to predstavljaju kladuški zrak, i tvoje kladuško društvo. “


Lošiji Ademir smatra da ide kući tridesetog, ali sam nam ja kupio kartu dvadesettrećeg…

X