• Imate vijest? Javite nam se na redakcija387@gmail.com




Glupi Krajišnici

Prođoše tri godine od velikih, do sada najžešćih protesta u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Posebno žestoko je bilo tih februarskih dana 2014. godine u Tuzli, Sarajevu i Bihaću. U ovom potonjem demonstranti su došli čak i do skupštinske sale i natjerali tadašnjeg premijera kantona Hamdiju Lipovaču da podnese ostavku.
kadić-delić

Osim po Hamdinoj ostavci, tu noć u Skupštini USK ćemo pamtiti i po govoru prosvjetne radnice Šeherzade Delić, uz Aidu Sejdić zaštitnog lica bihaćkih procesa te na brzinu formiranog i još brže rasformiranog Bosanskog proljeća. Činilo se da gospođa Delić govori sve ono što običan, mali čovjek o političarima misli. Šeherzadino “očitavanje bukvice” zastupnicima u Skupštini USK-a je na društvenim mrežama pogledalo na stotine hiljada ljudi. Sumanjam da postoji jedan jedini Krajišnik koji od te večeri ne zna njeno ime i prezime.

Pao je te noći Lipovača, pala je kasnije i Vlada, usvajani su zahtjevi demonstranata i osnivane komisije. Neki će reći da je na kraju sve ostalo isto. Za druge je sada stanje još i gore nego što je bilo prije tri godine. Kako god, to nije centralno pitanje ovog teksta. Nešto drugo želim da kažem. Sjetimo se da su osam mjeseci nakon februarskih protesta održani opći izbori u BiH, na kojima je kandidatkinja bila i Šeherzada Delić. Njena stranka nije prešla izborni prag u Unsko-sanskom kantonu, a “krajiška heroina” osvojila je manje od hiljadu pojedinačnih glasova.

S druge strane, Sead Kadić, jedan od onih kojima je Šeherzada očitavala bukvicu i kojeg ćemo pamtiti jedino po jadikovki kako njegova SDA ne može “ufuljati” svoje ljude u javne ustanove i preduzeća jer je prethodna vlast uhljebila previše osoba, nagrađen je od birača sa preko 11 hiljada glasova. Taj broj mu je bio i više nego dovoljanda klupe u kantonalnoj skupštini u Bihaću zamijeni onim federalnima u Sarajevu. I ne samo on, nego su za svoj angažman promaknućem u viši nivo vlasti nagrađeni i Kadićevi saborci iz stranke Esad Bašagić i Kasim Mulalić. Prvog ćemo pamtiti po prekidanju sjednice Skupštine USK-a 2012. godine kada je sa govornice “otuđio” mikrofon, a drugog se sjećamo opet iz februara 2014. kada je pokušao da se fizički obračuna sa predstavnicima Bosanskog proljeća u skupštinskoj sali.

Sjećamo se, rekoh? Čini se da ipak ne. Kako inače objasniti činjenicu da su ova trojica dobili po osam, devet ili jedanaest hiljad, a Šeherzada Delić manje od hiljadu glasova? Ili su ljudi zaboravili ili su stvarno glupi ili su Kadić i ekipa stvarno odraz u ogledalu prosječnog krajiškog glasača?

Daleko od toga da se ovdje radi o Delićki, Kadiću, Bašagiću i Mulaliću. To je samo jedan od primjera, možda i ponajbolji, političke gluposti “ljutih” Krajišnika. Inače, znate li ko je još osim SDA-ove trojke prošao u federalni parlament? Ko je iz USK-a u Domu naroda FBiH i interese kojeg naroda navodno predstavlja? Da ne idemo toliko daleko, znate li imena i prezimena ministara u Vladi Unsko-sanskog kantona, znate li koliko ih se promijenilo od posljednjih izbora do danas? I, što je najvažnije, znate li koliko vas 30 skupštinskih zastupnika košta mjesečno da bi se tamo bavili sobom i mijenjali mišljenje i stranke od sjednice do sjednice?

Više nego zastupnici u skupštinama svih ostalih kantona. “U četvrtom kvartalu 2016. godine nijedan poslanik Skupštine USK nije Skupštini podnio niti jedan prijedlog zakonskog rješenja, međutim i dalje imaju veća primanja nego i u jednoj drugoj zakonodavnoj instituciji u BiH”, stoji u izvještaju Centara civilnih inicijativa o monitoringu rada Skupštine i Vlade USK. To nas, čini se, uopće ne čini ljutima.

Ovo su primanja poslanika u Skupštini USK

Ljuti Krajišnici su, biće, ljuti samo kada se treba potući u kafani jer ih je neko krivo pogledao ili pobiti s komšijom zbog međe, no ne i kada se treba ustati protiv nepravde, javašluka i bahatosti vlastodržaca. Kada se to i nekim slučajem – jednom u dvadeset godina – ipak desi, onda oni koji se najviše istaknu završe na marginama bitnosti u društvu, baš kao što je slučaj sa Šeherzadom Delić i Aidom Sejdić. Ne smatram da su Delićka i Sejdićka samo zbog svoje hrabrosti iskazane u februaru zaslužile da budu na čelu ove političke zajednice, za tako odgovornu ulogu je ipak potrebno mnogo više od same hrabrosti, ali čime su to zaslužili oni koje inače biramo? Na osnovu predizbornih programa? Kako da ne?!

Izgleda da su izabrani predstavnici Krajišnika u organima vlasti potpuno oslobođeni odgovornosti za svoj rad od strane glasačke baze. Izostanak pritiska odozdo objašnjava i višegodišnju zapostavljenost Krajine o kojoj uporno pričamo bez pokušaja da proniknemo u njene uzroke. Jednostavno, zastupnici iz USK-a u entitetskim i državnim zakonodavnim tijelima mogu mirno da trguju interesima naroda svoga kraja zadovoljavajući svoje lične. Znaju da na izborima za to neće biti kažnjeni od svojih vjernih glasača. Štaviše,iskustvo nas uči da mogu biti samo nagrađeni.

Usmjeravajući svoju ljutnju ka nekom imaginarnom političkom Sarajevu koje ih mrzi i zapostavlja, umjesto ka ljudima koje na izborima biraju da se za njihove interese bore, ljuti Krajišnici, na svoju i još veću žalost svojih potomaka, bivaju samo glupi Krajišnici u političkom smislu.

X