• Imate vijest? Javite nam se na redakcija387@gmail.com




Čovjek koji sebi dokaže da može je istinski pobjednik

Članak prenosimo sa Omladinskog magazina Karike
Slobodan-Marković-2

Biti profesor je posebno zanimanje koje sa sobom nosi veliku odgovornost, izazove ali i dinamiku. Izuzetno je važno postići obrazovne, vaspitne i funkcionalne ciljeve nastave. Djeca imaju priliku da u svojim predavačima vide uzore koji su tu, ne samo da im prenose znanje iz određenog predmeta, nego i da oblikuju njihovu ličnost.

Često se kao problemi školstva pominju malverzacije na konkursima, nemogućnost zapošljavanja osoba s invaliditetom, neredovne plate, neuslovne škole koje prokišnjavaju, neadekvatno grijanje, zastarjela školska sredstva ili nedostatak udžbenika. Postoji i ona ljepša strana bavljenja ovim poslom, divne uspomene i ponos koji  osjeća svaki profesor koji izvede novu generaciju na pravilan put. Da je čovjeku najvažnije raditi ono što voli i što ga istinski ispunjava, potvrđuje i naš sagovornik Slobodan Marković.

Učenje poprima drugačiju dimenziju

Nakon završene gimnazije društveno-jezičkog smjera u Modriči, upisao je Filološki fakultet u Banjoj Luci i školovao se za rad u prosvjeti. Stekao je zvanje diplomiranog profesora srpskog jezika i književnosti. Trenutno obavlja pripravnički staž u Tehničkoj školi. Učenici su ga odmah prihvatili i zavoljeli njegov način predavanja. Učenje i odgovornost su u ovom slučaju dobili posebnu dimenziju, a govorenje o invaliditetu nije tabu tema.

„Rekao sam im da me mogu pitati sve što ih zanima, bez ustručavanja. Ima tu straha ili obzira, pa su pitanja bila sporadična. Moja želja je da nauče šta znači biti drugačiji iz primjera – jer njihov život tek počinje. Ako izvuku iz onoga što vide pouku da se radom i trudom može dosta postići, uspio sam. To što sam osoba s invaliditetom mi olakšava pristup, jer ih želim naučiti da budu otvoreni i da stvari prihvataju onakvima kakve one jesu“, objasnio je Slobodan za Omladinski magazin Karike.

Mladi profesor tvrdi da se prema učenicima postavio kao stariji brat, a s druge strane je sama priroda predmeta takva da se lično i profesionalno dosta preklapaju, jer kroz književnost, dijalog, komunikaciju i rad postižu nastavne ciljeve.

„Ne gledam na to kao na namjeran pristup, već kao na dobru osnovu za pozitivan međuljudski odnos i nailazim na pozitivne reakcije od strane učenika, što mi je najvažnije. Djeca, uostalom, čine onoliko koliko im se dozvoli“, govori Marković.

Preuzeto sa Facebooka

Utisci koje učenici i radne kolege imaju o profesoru i njegovom radu, više su nego pozitivni.

„Mislio sam da će biti urnebes u učionici, da niko neće slušati, ali profesor nam je autoritet. Imali smo profesoricu koja je većinom pričala, a mi slušali, ali kod profesora nije tako. Pita nas sve ko šta misli o nečemu što radimo i na kraju iznese svoj stav“, rekao je Strahinja, učenik drugog razreda.

„Moj prvi utisak o Slobodanu bio je da je u pitanju izuzetno rijetka ljudska milost i toplina. Ganuo me rečenicom ‘na ovaj način ću pomoći svojim roditeljima i doprinijeti kućnom budžetu’. Lijepo se snašao u radu, a koliko vidim i on je zadovoljan“, ispričala je direktorica škole Kristina Mrđa.

Kada je u pitanju izvođenje nastave srpskog jezika i književnosti, Slobodan je mišljenja da se stvari uvijek mogu mijenjati nabolje i dopunjavati svježijim informacijama.

„Nastava treba da prati razvoj nauke i tehnologije. Što kod nas, nažalost, nije slučaj. U uskoj vezi s tim je i izmjena zastarjelih planova i programa, kao osnove obrazovnog procesa, koji i dan danas svode praktičnost i primjenjivost stečenog znanja, potencirajući više teorijska znanja. Djeca uče iz starih udžbenika, dok nova dostignuća o jeziku ili književnosti ostaju po strani, a savremeni pisci na margini. To bi trebalo da se promijeni, bez sumnje“, ističe on.

Pripravnički staž i zakonska regulativa

Slobodan odrađuje pripravnički staž s pola norme, iako nije očekivao da će mu biti išta drugačije nego bilo kojem drugom mladom čovjeku koji završi fakultet u ovoj državi.

„Prednost je bila što sam kao osoba s invaliditetom dobio priliku da se školujem, obučim, radim i ostvarim kao i svi drugi. Prepreke – nedostatak perspektive, finansija i slično – zajedničke su nam svima. Ako gledamo na sve kao na mogućnost, mnogo je lakše da postignemo stvari, čak lakše i od osoba bez invaliditeta“, ističe on.

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom nalaže poštovanje ljudskih prava i dostojanstva osoba s invaliditetom, njihovu uključenost u sve sfere društvenog života na ravnopravnoj osnovi – u skladu s profesionalnim sposobnostima, podsticanje zaposlenosti osoba s invaliditetom na odgovarajućim radnim mjestima i u odgovarajućim uslovima rada, zabranu diskriminacije itd.

Međutim, škola u kojoj radi ne ostvaruje sve stavke predviđene za poslodavce pomenutim Zakonom koji je na snazi od 2012. godine. U to spadaju poreske olakšice, novčani stimulans i stimulans utvrđen posebnim ugovorom (povrat sredstava uplaćenih po osnovi poreza i doprinosa) o zapošljavanju osoba s invaliditetom (OSI).  Kako nijedna srednja škola u Banjoj Luci nije imala zaposlenog koji ima invaliditet, traži se rješenje.

„Škola ne posjeduje imovinu, jer se kao vlasnik vodi Grad Banja Luka, niti ima svoj račun, jer se s jedinstvenog računa isplaćuju plate radnicima putem Ministarstva prosvjete i kulture. Ostaje nejasno na koji će način poslodavac u ovom slučaju ostvariti pravo predviđeno zakonom i kako od te olakšice može imati korist“, objasnila je sekretarka škole Jelena Vidačić u izjavi za Buka magazin.

Fotografija preuzeta sa tehnickaskolabl.com

Tehnička škola nema odgovarajući arhitektonski riješen pristup koji bi Slobodanu olakšao kretanje. Njegove radne kolege i predsjednici odjeljenskih zajednica idu na viši sprat po dnevnike i materijale za rad, a Slobodanu je omogućeno da radi u prizemlju škole.

Uspješno postizanje ciljeva

Ne robujući predrasudama kako jedan profesor treba da stoji, kreće se i radi pred tablom, Slobodan je okrenuo novo poglavlje u zapošljavanju osoba s invaliditetom. Samim izborom fakulteta i zanimanja, on priznaje da se vezao za ovu državu i da ne razmišlja o odlasku.

„Gledam kako da sebi i ljudima oko sebe popravim ovdašnju svakodnevicu. Ne osuđujem ljude koji odu i razumijem one koji su se odlučili da ostanu“. Dodaje da „nestabilan politički ambijent dovodi do konstantnog stagniranja i slabljenja privrede i ekonomije, koje su osnovni uslov da mladi ostaju. Da im se ponudi egzistencija. Ako to ne mogu da dobiju u svom dvorištu, sigurnost traže negdje drugdje.“

Ciljevi se i postavljaju da bi se prevazišli, a čovjek koji sebi dokaže da može je istinski pobjednik. S invaliditetom ili bez njega, profesor koji se školovao za svoje zanimanje zaslužio je da primijeni svoje znanje u praksi i nauči nove generacije važnim lekcijama. I iz književnosti i iz života.

„Dokazao sam sebi da mogu. Prvo sebi, jer sam ciljeve koje sam dosad postavljao ispunio“, zaključio je Slobodan.

/Karike.ba

X